Jedan drugi slučaj služio je kao podsticaj za rješavanje pitanja spašavanja ove arhivske građe, a to je pronalaženje zakopane dvorske arhive i dragocjenosti. Začuđuje da je u nauci, skoro po pravilu, ovaj događaj tumačen tako, da ispada da je i državna arhiva bila zakopana zajedno sa, uslovno rečeno, dvorskim arhivom. Tačnije rečeno, kod većine autora, nekritički se poistovjećuje istorijat fonda Državne arhive i fondova Dvorskog arhiva, iz ko zna kojih razloga.

Sudbina građe koja je bila zakopana u dvorištu Dvora, a koja pripada tzv. Dvorskom arhivu (već spomenuta probrana arhivska građa do 1860. godine i lična arhiva kralja Nikole) potpuno je drugačija. Ova arhivska građa, zajedno sa dragocjenostima (šest sanduka) otkopana je 14. aprila 1923. godine u prisustvu velikog župana Milovana Džakovića, dva sekretara, nadzornika uprave državnih dobara i četiri žandara. Arhivska građa je bila dobrim dijelom u lošem stanju, vlažna istrulila, slijepljena i pomiješana sa zemljom. Sve ono što je rađeno oko iskopavanja ove građe i dragocjenosti, rađeno je u potpunoj tajnosti, od naloga Ministra unutrašnjih djela poslatog šifrovanom depešom, zatim sporazuma sa potkazivačem u vezi garancije oko obećane nagrade (75.000 din.), do popisivanja i inventarisanja građe i dragocjenosti.

Vijest da je otkopana dvorska arhiva i dragocjenosti izazvala je puno nedoumica, nagađanja i sumnji u javnosti. Otvoreno se izražavala sumnja u namjere vlasti, prije svega zbog, neprozirnog, vela tajnosti, pod kojim su se odvijali svi poslovi.

Vjerovatno je podozrenje javnog mnjenja uz, i dalje, složenu političku situaciju u Crnoj Gori, osnovni motiv da se užurbano nađe rješenje za ovu priliku. Na prijedlog Ministarstva prosvjete, Ministarski savjet je na svojoj sjednici od 7. maja 1923. godine donio odluku P.M.br. 1215, da se dvorac kralja Nikole proglasi za Narodni muzej. Da je postojalo dobre volje ovo je moglo biti urađeno i ranije, a ne pet godina poslije završetka Prvog svjetskog rata, jer je u međuvremenu raznesena i opljačkana i Državna arhiva, i pokretna imovina Kralja Nikole i njegovih nasljednika i to pod pokroviteljstvom vlasti.

Po nalogu ministra prosvjete formirana je komisija sa zadatkom da popiše arhiv i stvari koje su pronađene. Komisija je počela sa radom na inventarisanju, čim su završeni poslovi na prosušenju arhivske građe, a radila je u sastavu: veliki župan Milovan Džaković, general Aleksa Stojšić i dr. Nikola Škerović. Komisija je svakodnevno radila po četiri-pet sati. Ono što je bitno, kako ističe Milovan Džaković, predsjednik, u svom izvještaju, da su sav popis čitave arhive uradili članovi komisije lično, bez pomoćnog osoblja. Izvještaj predsjednika komisije sadrži podatak, koji daje za pravo onima koji su javno izražavali sumnju da je prevashodan cilj članova komisije probiranje dokumenata koji se tiču Karađorđevića. Naime, u izvještaju se navodi da su iz arhive izdvojena 53 akta koji se tiču Karađorđevića, te da su posebno ''zaregistrirana i po naređenju poslata Dvoru NJ. V. Kralja'' .

U radu komisije učestvovali su još i Stevo Gregović (od novembra 1924. godine), Dušan Vuksan (od decembra 1924. godine) i Mihailo Rajnvajn (od oktobra 1925. godine, iako je komisija, praktično, bila završila rad). Svi članovi komisije su bili postavljeni odgovarajućim rješenjem Ministra prosvjete.