Istorijski antagonizmi, složeni koloplet političkih, dinastičkih, diplomatskih odnosa i aspiracija Velikih sila kao i narodonosni odnosno nacionalno-oslobodilački, suštinski antifeudalni, pokreti balkanskih naroda i država, opšti su okvir u kojem treba posmatrati prirodu i karakter odnosa među balkanskim narodima i državama.
Politika Velikih sila prema balkanskim narodima koja je, od slučaja do slučaja, podsticala njihove sukobe i podgrijavala aspiracije ili obeshrabrivala nastojanja stvarala je klimu uzajamnog nepovjerenja i netrpeljivosti a suštinski je bila usmjerena na održavanje status quo-a na Balkanu.

Ovakva politika onemogućavala je sporazumijevanje i saradnju među balkanskim državama, uprkos njihovim nastojanjima u tom pravcu od otvaranja Istočnog pitanja, a bila je ferment za previranja koja su periodično proizvodila zahlađenje i ''tradicionalno loše'' odnose između pojedinih država.
Ukupna politička orjentacija Crne Gore i kralja Nikole bila je usmjerena na stvaranje saveza balkanskih država, skoro bezuslovno, kako bi se rasčistila neriješena i sporna pitanja i ostvarile težnje balkanskih naroda za rješenje pitanja Otomanskog nasljeđa na Balkanu, koje bi omogućilo ''spokoj u tom dijelu svijeta, u tom krvavom hodniku između Evrope i Azije''.
Brojni neriješeni problemi u Otomanskoj imperiji i teško stanje hrišćanskog življa iziskivali su zajedničku akciju balkanskih država, tim prije što ni Mladoturci nijesu imali drugačiji stav niti su promijenili stvari na bolje.
U tom kontekstu, radi preduzimanja zajedničke akcije protiv Turske, tokom 1912. godine potpisano je nekoliko sporazuma među balkanskim državama (bugarsko-srpski sporazum i vojna konvencija – mart/april; bugarsko-grčki sporazum – maj 1912.).
Crna Gora nije bila obaviještena o ovim sporazumima i njihovom sadržaju, ali je u duhu svoje političke orjentacije, djelovala samoinicijativno kako bi postigla sporazum te je avgusta mjeseca uputila Bugarskoj prijedlog za savez i rat protiv Turske, koji je bugarska vlada prihvatila i o kojem je obavijestila Srbiju. Na temelju ove inicijative u Lucernu su se sastali predstavnici Crne Gore i Srbije koji su usaglasili glavne tačke sporazuma: početak akcije protiv Turske, pravci dejstva, podjela teritorija i sl.
Na ovaj način je konačno utvrđen savez između Crne Gore, Srbije, Bugarske i Grčke protiv Turske a na jasno definisanom principu ''Balkan balkanskim narodima''.


U duhu sporazuma Crna Gora je objavila rat Turskoj 26. septembra/ 8. oktobra, a narodu i vojsci je rat najavljen sjutradan, u 8 časova, kraljevom proklamacijom i artiljerijskim plotunima sa Gradine, blizu Tuzi. Početne operacije crnogorske vojske odvijale su se relativno uspješno. Istočni odred pod komandom brigadira Janka Vukotića oslobodio je u narednih nekoliko dana područje Berana, Pljevalja, Bijelog Polja, Mojkovca, Plava, Rožaja, Peći i Đakovice. Crnogorske trupe došle su do sliva Bijelog Drima gdje su se susrele sa trupama Kraljevine Srbije. Iako je Skadar bio glavni cilj operacija crnogorske vojske i prema kojem je bila angažovana glavnina snaga crnogorske trupe nijesu iskoristile početnu prednost i izvršile munjevito zauzimanje Skadra u prvim danima rata. Desetak dana nakon početka rata u Skadar je kao pojačanje ušao brojni turski garnizon kojim je komandovao general Esad-paša Toptani. Esad-paša je sproveo podizanje mreže utvrđenja na prilazima Skadru i na taj način onemogućio pad Skadra u ruke Crnogoraca. Opsada Skadra postala je centralna operacija crnogorske vojske u Prvom balkanskom ratu. Ova dugotrajna opsada koja je angažovala skoro sve crnogorske potencijale potrajala je 186 dana i stajala je Crnu Goru velikih gubitaka. Do prvog jačeg okršaja između crnogorske i turske vojske u okolini Skadra došlo je na Širočkom visu 28. 09. / 11. 10. 1912. godine i ostvareni su određeni uspjesi. Kasnije u drugom napadu, crnogorska vojska će uz natčovječanske napore njenog boračkog sastava u trodnevnim okršajima na Velikom i Malom Bardanjoltu 25, 26 i 27. januara 1913. pokušati da probije turske fortifikacijske linije i izvrši prodor prema Skadru, ali bez uspjeha. Heroizam crnogorskih boraca na Bardanjoltu izazvao je divljenje i njemačkog cara Vilhelma II koji se na početku Prvog svjetskog rata svojoj carskoj armiji obratio sa sljedećom porukom: ''Vojnici! Tražim od vas da budete kao Crnogorci na Bardanjoltu!'' I po treći put će crnogorska vojska u surovim dvodnevnim okršajima na visovima Taraboša 18. i 19. marta 1913. pokušati da izvrši proboj turskih fortifikacija ali i ovaj put bez uspjeha.
U vojnim operacijama na širem balkanskom ratištu turska vojska je već do kraja 1912. faktički istjerana iz Makedonije, Albanije i Trakije. Srpske trupe su relativno brzo zauzele Novopazarski sandžak, Kosovo i dio Metohije. Poslije bitke kod Kumanova, srpske trupe ušle su u Skoplje 13/26 oktobra 1912. Do početka novembra one su ovladale cjelokupnim geografskim prostorom Makedonije do Bitolja. Grčke trupe zauzele su Solun. Krit je već u početnoj etapi rata prisajedinjen Grčkoj. Bugarska vojska je bez uspjeha opsijedala Jedrene. U pomoć bugarskim trupama prispjele su i dvije srpske divizije pod komandom vojvode Stepe Stepanovića. Garnizon u Jedrenu konačno je kapitulirao 10. marta 1913.
Nastojanja velikih sila da se između članica Balkanskog saveza i poražene Turske potpiše mirovni ugovor svršila su se neuspjehom. U Londonu su 30. novembra 1912. između zaraćenih strana počeli pregovori o miru, koji nijesu urodili plodom. Članice Balkanskog saveza nijesu namjeravale da odustanu od svojih konačnih političkih i ratnih ciljeva koji su se već u početnoj fazi rata uveliko realizovali. Turska je očekivala da će Austro-Ugarska i ostale zapadne sile omogućiti uspostavljanje status quo-a na Balkanu ali su njena očekivanja ostala iznevjerena.
U završnoj fazi opsade Skadra, u pomoć crnogorskoj vojsci došlo je oko 20.000 vojnika i oficira Kraljevine Srbije, od kojih je formiran Primorski kor, pod komandom vojvode Petra Bojovića. Zajednički planirani napad na Skadar nije sproveden, jer su se trupe Primorskog kora povukle po nalogu svoje vlade, jer je, u međuvremenu, sjeverna granica Albanije bila već utvrđena na mirovnoj konferenciji ambasadora u Londonu, pa je bilo poznato da Skadar pripada Albaniji. Garnizon u Skadru se konačno predao Crnogorcima 9. aprila 1913. Tri dana kasnije, 12. aprila iste godine, Esad-paša je predao prestolonasljedniku knjazu Danilu ključeve grada Skadra sa riječima: ''Pošto sam primoran da predam Skadar, srećan sam što ga predajem herojima Crne Gore.'' Ali Skadar nije mogao biti i formalno-pravno prisajedinjen Kraljevini Crnoj Gori, jer su evropske velesile ovaj grad već dodijelile novostvorenoj državi Albaniji. Austro-Ugarska je izvršila blokadu crnogorske obale nagovještavajući objavu rata Crnoj Gori ukoliko se crnogorske trupe ne budu povukle iz grada. Sa stavom Austro-Ugarske bile su saglasne i ostale zapadne velesile. Rusija i Srbija su sugerisale kralju Nikoli da popusti i preda Skadar velikim silama na administrativnu upravu. U tom sudbonosnom i prelomnom istorijskom trenutku, kralj Nikola je sazvao sjednicu Krunskog savjeta na Cetinju, kako bi se o daljem statusu Skadra donijela definitivna odluka. Pod pritiskom velikih sila kralj je odlučio da evakuiše crnogorske trupe iz Skadra. U znak neslaganja sa kraljevom odlukom, vlada je pod predsjedništvom divizijara i ministra vojnog Mitra Martinovića podnijela ostavku. U pristaništu Medova 26. 04. /09. 05. 1913. na engleskom ratnom brodu ''Kralj Edvard VII'' potpisan je sporazum između Kraljevine Crne Gore i predstavnika evropskih velesila kojim se Skadar predaje na upravu međunarodnim trupama. U ime Crne Gore sporazum je potpisao privremeni guverner Skadra Petar Plamenac. Crnogorske trupe napustile su Skadar 1./14. maja 1913. godine.
U međuvremenu, obrazovana je 25. aprila 1913. nova kraljevska vlada na čelu sa brigadirom Jankom Vukotićem. U maju iste godine, otpočeli su završni predgovori o miru između zaraćenih strana. Mirovnim ugovorom u Londonu od 30. maja 1913. godine, Turska je i formalno izgubila sve svoje posjede zapadno od linije Enos-Midija. Na mirovnim pregovorima u Londonu Kraljevinu Crnu Goru su zastupali: biv. otpravnik poslova Crne Gore u Carigradu Jovo Popović, biv. ministar pravde Lujo Vojnović i Lazar Mijušković. U Prvom balkanskom ratu Crna Gora je ostvarila značajno teritorijalno proširenje. Gotovo je udvostručila svoju državnu teritoriju. Sporazum o formalnom razgraničenju između Crne Gore i Srbije potpisan je 30. oktobra 1913. godine, čime su granice Crne Gore konačno definisane. Sada se Kraljevina Crna Gora postirala na teritoriji od 14. 443 km2.

Izložba dokumenata ''Crna Gora u Prvom balkanskom ratu'', pripremljena je povodom obilježavanja stogodišnjice početka rata. Ona je realizovana u spomen na ovu značajnu epopeju iz crnogorske istorije. Izbor dokumenata i fotografija iz arhivskih fondova u Crnoj Gori je sproveden kako bi se izložbom, kao naučno-popularnom formom, zadovoljila ambicija priređivača da se što potpunije ilustruju i dokumentuju svi događaji u Prvom balkanskom ratu – ratne operacije, diplomatske aktivnosti, humanitarne aktivnosti, nabavka ratnog materijala i opreme i sl..
Poseban naglasak dat je aspektu rata koji je do danas bio manje poznat, a radi se o izuzetno obimnoj, dragocjenoj i pravovremenoj pomoći koju je crnogorski narod dobio preko organizacija Crvenog krsta. Ta pomoć omogućila je Crnoj Gori da lakše prebrodi užasne posljedice ratnih napora. Prvenstveno u pogledu zbrinjavanja, transporta i liječenja ranjenika nezamjenjiva je uloga velikog broja stranih ljekara i medicinskog osoblja, koji su svojim naporima nemjerljivo ublažili stradanja i pogibiju.
Na 39 panoa predstavljeno je preko 240 dokumenata i fotografija koji čine izložbu.
Srđan Pejović