Već u doba Knjaza Danila (1852-1860) Crna Gora je imala uhodanu kancelarijsku službu. U narodnoj kancelariji koja je istovremeno bila senatska i knjaževska bila je koncentrisana javna administracija.U ovom periodu pominju se i začeci uvođenja sudske administracije u lokalnim organima vlasti. Uz brigu za unapređenje javne administracije, Knjaz Danilo je posvetio pažnju i arhivskim spisima minulih epoha. Lično je naredio svom sekretaru Vuku Vrčeviću da na odgovarajući način sredi arhivsku dokumentaciju čiji je poredak iz raznoraznih uzroka često, manje ili više, razbijan i remećen.
Vuk Vrčević je sredio dokumentaciju iz perioda Petra I i Petra II.Građa je hronološki sređena, numerisana, odložena u nove kartonske kutije i signirana.Po Vrčevićevom zahtjevu napravljene su drvene police i obezbijeđen prostor gdje je smještena sređena arhivska građa. Vuk Vrčević je takođe uradio i jedan dio obavještajnih sredstava – ,,kazala“ neku vrstu improvizovanog sredstva za uvid u građu. Ova ,,kazala“ nijesu sačuvana. Ovaj rad predstavlja početak stvaranja pravoga arhiva sa osnovnim elementima stručne fizionomije kao i sa arhivskim depoom .Građa iz ovog arhiva bila je ograničeno dostupna za korišćenje i to po posebnom odobrenju. Ovu arhivsku građu koristio je, po sopstvenom kazivanju, Jan Vaclik, za svoju studiju o suverenosti Crne Gore, po posebnom knjaževom odobrenju. Jan Vaclik se susreo u Skadru, 1856. godine, sa knjazom Danilom. Tom prilikom je dobio zadatak, od knjaza Danila, da pripremi jedan opširniji memorandum koji bi podupro i istakao pravo Crne Gore na suverenost. Od knjaza je dobio 150 zlatnika kao predujam. Uslov je bio da spis bude objavljen na francuskom jeziku, koji je jezik tadašnje diplomatije. Vaclik je ozbiljno pristupio svom poslu i pregledao “državni arhiv diplomatskih spisa, na Cetinju“ .
U ovom slučaju se najvjerovatnije radi o arhivu koji je onako užurbano i sistematično sređivao Vuk Vrčević. Namjena Vaclikovog rada, po zamisli knjaza Danila, bila je da se diplomatskim putem istakne pravo Crne Gore na nezavisnost. U presudnim momentima za crnogorsku nezavisnost, Vaclikov rad zauzima unačajno mjesto, kao sredstvo diplomatske borbe. Vacliku je isplaćeno 500 zlatnika na ime honorara, a njegov rad je proslijeđen evropskim dvorovima i vladama. Za vrijeme svog rada u Cmoj Gori (1852-1855), Vuk Vrčević je ostavio utisak urednog administratora koji je poslove narodnog sekretara dobro organizovao i vodio, kao što je sredio arhivsku građu i arhivski depo. Neki sekretari ne vode odgovarajuću brigu o arhivu. Knjaz Danilo se žali na svog sekretara Milorada Medakovića da je „ostavio arhiv u najvećem neredu“. Ruskom konzulu Jeremiji Gagiću piše da je primio stare dokumente iz arhive crnogorske koje je sekretar Milaković bio odnio. Pojedinačnih slučajeva odnošenja arhivske dokumentacije, sa Cetinja, bilo je puno u svim periodima. Po pravilu to su bili izolovani slučajevi, svaki za sebe, a protagonisti su, najčešće bili, ljudi sa strane koji su u crnogorskoj službi. Postepeno se, iz ovakvih shvatanja i manira, razvila i prava trgovina arhivskim dokumentima.
Posebno se isticala grupa, kojoj je pripadao i Vuk Vrčević a činili su je još, Vuk Popović i Vuk Karadžić.
Kada se posmatra ova pojava, moglo bi se pomisliti da se na ovo gledalo blagonaklono, od strane zvaničnih organa, te da je to doprinijelo bujanju ovih aktivnosti.
Naprotiv, strogo se pazilo da se suzbija ova veoma razgranata trgovina, o čemu najbolje svjedoči prepiska izmedu samih protagonista i organizatora ovog posla (Vuk Karadžić, Vuk Vrčević i Vuk Popović).Tako Popović piše Karadžiću „poručio mi je Vrčević da će mi poslati za vas nekoliko srbulja, i ćaše i do sad, ma mi reče sluga njegov da se čuvao od knjaza i nekijeh drugijeh Cmogoraca, da mu ne vide, ili da ne čuju.Ima ih dosta komada, dakle ja se nadam da će mi ih ova dva tri dana poslati, a preporučio sam mu i ja da mi ih pošalje što prije, i da gleda ih u jednoj vreći složiti i sašiti, pa da ne kažuje nikom za njih“. Vuk Vrčević je , zbog svoje djelatnosti na ovom polju, još dok je bio u službi, imao neprilika sa Knjazom koji nije dozvoljavao, pod bilo kakvim izgovorom, ovu djelatnost. Prikrivajući svoj rad, a koristeći Knjaževu odsutnost sa Cetinja, uspio je jednom prilikom da doturi Popoviću 27 „srbulja“ koje mu je donio Novica Cerović, a poticale su iz Morače. Prema ovoj djelatnosti postojao je otpor i od strane crkvenih vlasti, ne samo u Crnoj Gori, a naročito od strane dalmatinskog vladike koji je zabranjivao da stare knjige odlaze sa domaćeg prostora.
Ovu pojavu smo istakli jer je, po svom karakteru, prije svega, trgovačka, i osnovni motiv je sticanje dobiti. Kako je sprovođena, praktično ilegalno, uprkos zabrani vlasti, i nedozvoljena.
Vrčevićeva priča o spašavanju arhivalija od Crnogoraca, koji sa njima zavijaju fišeke, a koja je kasnije često navođena, usvojena je kao lozinka kojom se nekritički pravda djelatnost na prikupljanju dokumenata i knjiga, u svrhu prodaje. Ipak u ovim slučajevima se, kako je vrijeme pokazalo, radi o otuđenju dokumenatarne baštine jednog naroda, koja se ne može opravdati, niti služi, nikakvim višim ciljevima.
