Po svršetku Prvog svjetskog rata, stanje arhiva se promijenilo na gore u odnosu na stanje za vrijeme austrougarske okupacije. Posebno je bila nezaštićena Državna arhiva čija se građa nalazila u potkrovlju Doma Slobode (Vladin dom). Brojna su svjedočanstva o načinu postupanja sa građom crnogorske državne arhive, pa kao ilustraciju navodimo jedan članak koji je objavljen u beogradskoj “Narodnoj tribuni“, 20. maja 1928. godine. Pisac članka bio je Marko P. Cemović, državni podsekretar u penziji koji ističe: “…žig sramote neka ostane vječno na čelima onih “nadležnih“ koji dovedoše i ostaviše u ovakvom položaju arhivu Crne Gore… koji do sada ne spasoše akta crnogorske prošlosti… gomile akata koji nalik na istruli kupus propadaju u vlažnom podrumu…“ Vrijedi spomenuti da je u tom vremenu jedan bivši crnogorski diplomata bio iznenađen kada je kupio sir, od bakalina, koji je bio uvijen u njegov povjerljivi izvještaj.
Moramo spomenuti da je stanje crnogorske arhive izazvalo burne reakcije javnosti. Ondašnja štampa bilježi reakcije uglednih ljudi, intelektualnih krugova i naučnika, koji izražavaju revolt zbog “prestupnog nehata“ kada je u pitanju arhivska građa Crne Gore. Ilustrovan je tekst Vuka M. Dragovića u kojem piše “stanje te crnogorske državne arhive predstavlja danas pravi haos. Prozori na sobama potpuno su razbijeni. Sve Lovćenske oluje igraju se aktima u potpunoj slobodi. Smetovi snega gomilaju se zimi preko njih i plaču ih jesenje kiše… i “nepoznati“ su skoro nesmetano preturali tih osam vagona (podvukao S. P.) hartije… Bilo je tu, kao i u arhivima drugih država mnogo kojeg čega što bi za mnoge nezgodno bilo da se obelodani. I ti “mnogi“, prošli su sami, obijajući prethodna vrata, da unište dokaze njihove neispravnosti, nepoštenja ili čega još težega. Pisac teksta dalje navodi i druge motive za otuđenje arhivske građe, a to je da su obični ljudi jednostavno odnosili građu koju su zatim prodavali kao stari papir, pa navodi da “takav jedan siromašak odgovara danas pred Okružnim Cetinjskim sudom za krađu tri džaka akata iz Državne arhive“ . Ono što u ovom tekstu nije eksplicitno iskazano je da nadležni državni organi ništa nijesu učinili na zaštiti ove arhivske građe. Da paradoks bude veći, Županstvo je, kao organ vlasti, smješteno u istoj zgradi gdje se nalazila Arhiva. Slobodno se može zaključiti da se na opisano postupanje sa Arhivom gledalo blagonaklono od strane vlasti, jer se jedino tako može ocijeniti zanemarivanje činjenja po pitanju zaštite arhivske građe Državne arhive Crne Gore. Stanje arhivske građe, ne samo da je poznato vlastima, već su više puta i javno upozoravani, pa bilježimo i jedno reagovanje objavljeno u beogradskoj štampi: “svi do suza bolni utisci ostali su još teži kada sam u Beogradu došao do ubjeđenja da sam nemoćan da pokrenem nikoga da spase akta crnogorske prošlosti od prestupnog nehata i još prestupnijeg preziranja iste.
I ako je stanje arhivske građe poznato i vlastima i naučnoj i široj javnosti ništa nije urađeno po pitanju njene zaštite.