Zvanične čestitke Nikoli I povodom jubilarnih svečanosti 1910 godine

Romantično viđenje jedne male zemlje i njenog naroda koji se zadivljujućom hrabrošću i upornošću opire nasrtajima susjednih imperijalnih sila u očuvanju vlastite slobode i načina života, prevladava u evropskom javnom mnjenju tokom druge polovine XIX vijeka. Crnogorci uživaju mnogo simpatija i naklonosti, a njihova hrabrost veliča se do mitskih razmjera. Ovakve predstave doprinijele su da se i oko vladareve ličnosti i dinastije stvori oreol slave.

Kao nikad prije, Crna Gora u relativno dugom mirnodopskom periodu poslije Berlinskog kongresa, ostvaruje svestrani društveno-politički, ekonomski, kulturni i prosvjetni napredak, prožeta emancipatorskim duhom koji nosi lični pečat Nikole Petrovića Njegoša. Njegova uloga u procesu sveukupnog progresa i preobražaja crnogorske države bila je srazmjerna njegovoj izrazitoj popularnosti, kako među evropskim dvorovima, tako i u javnom mnjenju Evrope. Činjenica je da je sud stranaca, koji su sa respektom pisali o Nikoli I, mnogo objektivniji te, samim tim, i podesniji za objektivno rasvjetljavanje njegove ličnosti i djela. On je zavrijedio nepodijeljenu odanost i poštovanje koje su mu Crnogorci iskazivali tokom dugog perioda njegove vladavine. Neupitna popularnost i prestižan status koji je uživao crnogorski vladar otežavale su ostvarivanje aspiracija, potreba i shvatanja političkih centara moći van Crne Gore. Upravo iz tog razloga Nikola I nerijetko je bio cilj, ne samo propagandnog djelovanja, već i atentatora, zavjera, spletki, intriga i sl.
U tom kontekstu, primijenjeni propagandni manir kreirao je u dijelu javnog mnjenja nimalo laskavu sliku i ocjenu o ličnosti i radu Nikole I. U svijetlu „provjerljivih istorijskih činjenica“ ovakva predstava bila je neobjektivna, ali je nesporno doprinijela ostvarenju unaprijed zadatog političkog cilja. Propagandno i političko djelovanje usmjereno na diskreditaciju ličnosti i djela Nikole I nijesu bili sami sebi cilj, već sredstvo za dekonstrukciju države i ostalih tekovina crnogorskog naroda, što je imalo potvrdu u događajima koji su uslijedili 1918. godine. Pored ostvarenja primarnog cilja u određenom istorijskom periodu, posljedice ove propagande imale su dugoročnije djelovanje, jer u našoj istoriografiji postoje stavovi koji se temelje upravo na ovakvim izvorima, odnosno konstrukcijama.
Jedan od najznačajnijih događaja u istoriji Crne Gore početkom XX vijeka bilo je njeno proglašenje za kraljevinu, a knjaza Nikole za kralja, 1910. godine, pa su i tim povodom zabilježeni primjeri negativnog propagandnog djelovanja, doduše u uskom krugu medija. Sljedstveno tome, o ovom događaju i danas postoje tumačenja koja ga u biti, metodološki, svode na „tradicionalne kontraverze“ crnogorske istoriografije. Usljed toga ne postoji jasno određen istorijski kontekst i ovog značajanog događaja iz crnogorske istorije.
U istoriji jednog naroda, rijetki su događaji u kojima se objedini toliko srećnih okolnosti i on dospije u žižu pažnje cjelokupne međunarodne javnosti. Uzdizanje Crne Gore na rang kraljevine je takav događaj u istoriji crnogorskog naroda koji je potvrdio njen međunarodni subjektivitet i status, a u isto vrijeme, i jedne uspješne vladavine prožete emancipatorskim duhom Nikole I.
Proslava pedesetogodišnjice vladavine kralja Nikole i proglašenje Crne Gore za kraljevinu, predstavlja, po mišljenju mnogih naučnika, najznačajniji događaj u novijoj istoriji Crne Gore. Tom prilikom ova mala država znatno je ojačala svoje pozicije u međunarodnim odnosima i stekla svojevrstan politički kapital koji je mogao biti od značaja za njen budući razvoj. U sredstvima informisanja tog vremena, širom Evrope, a i drugih kontinenata, opširno se pisalo o pregalaštvu crnogorskog naroda, koji vjekovima drži zublju slobode na Balkanu. Najviši predstavnici evropskog javnog i političkog života – carevi, kraljevi, predsjednici vlada i ministri, književnici, umjetnici i naučnici – iskazuju priznanje, pa i divljenje crnogorskoj državi i njenom suverenu.
Uprkos tome, provijavaju i stavovi i mišljenja, plasirani putem štampe u Srbiji, u svrhu omalovažavanja ovog događaja koji su ga svodili na puko obilježavanje knjaževe „zlatne svadbe“ u cilju zadovoljenja njegove lične taštine. „Pljevom“ propagandne tendencioznosti željelo se prikriti i najmanje zrno objektivnosti i svjedočanstva o suštini ovog događaja. Interesantno je kako to „zrno objektivnosti“ promiče i danas jednom broju savremenih istraživača pa ostaju nezabilježene značajne tekovine koje je Crna Gora ostvarila, poput ostvarenja punog teritorijalnog integriteta. Naime, Crna Gora se trudila da revidira odredbe Berlinskog kongresa koje su bile na njenu štetu. Odluka o zabrani uplovljavanja stranih ratnih brodova u luku Bar je ograničavala teritorijalni integritet na moru. Pomorsku blokadu barske luke i „sanitarni kordon“ sprovodila je Austro-Ugarska i diplomatski napori Crne Gore su bili usmjereni ka reviziji ovakve odluke Velikih sila. Ovakvo zalaganje crnogorske države je upravo uoči jubileja urodilo plodom. Prvi put je nenasilno, mudrim diplomatskim potezima, izvršena revizija neke odredbe Berlinskog kongresa što predstavlja izuzetan uspjeh i značajnu tekovinu crnogorske diplomatije. Saglasnost Velikih sila manifestovana je upućivanjem ratnih brodova u luku Bar, a kao povod je iskorišćen predstojeći jubilej. Cijeneći ovakvo državničko djelovanje, teško se može odreći puno političko opravdanje za odluku o uzdizanju Crne Gore u rang kraljevine, čak i da nije ostvaren nijedan drugi cilj osim ovog.
Koliko god su sujeta i lična ambicija Nikole I bile utkane u namjeru da se povodom obilježavanja dvostrukog jubileja – 50 godina vladavine i 50 godina braka, Crna Gora uzdigne u rang kraljevine, one nijesu bile prevlađujuće. Naprotiv, proslava dvostrukog jubileja je korišćena kao sredstvo za ostvarenje političkih ciljeva Crne Gore. U tom smislu, sprovođeni su delikatni diplomatski manevri kod stranih dvorova i vlada kako bi se obezbijedila podrška i puni međunarodni legitimitet za planirane aktivnosti. A događaji koji su uslijedili potvrdili su ispravnost političke orijentacije Crne Gore i njenog vladara.
Poznato je da je Nikola I izbjegavao da proslavlja godišnjice dolaska na prijesto. On je, spletom istorijskih događaja, stupio na prijesto 14. avgusta 1860. godine, dan poslije tragične smrti knjaza Danila, pa je smatrao svaku proslavu tog datuma neumjesnom i skrnavljenjem uspomene na strica. Ipak, od tog stava je odstupio 1900. godine kada je relativno skromno obilježio 40-to godišnjicu dolaska na prijesto. Činjenica je da je tom prilikom uzdigao vladarsku titulu u rang Kraljevsko Visočanstvo, uz prethodnu saglasnost evropskih dvorova i vlada.
Na temelju ovog iskustva vjerovatno je planirao i aktivnosti na diplomatskom i političkom nivou, kako na unutrašnjem tako i na međunarodnom planu, koje je namjeravao sprovesti povodom jubileja 1910. godine. Na njemu svojstven način tajio je planove i oprezno propitivao mogućnosti za ostvarenje ciljeva. Nije bilo zvaničnih nagovještaja bilo kakvih planova u vezi sa proslavom jubileja, iako je dio diplomatskih aktivnosti već bio uspješno okončan, sve do jula mjeseca 1910. godine.

Tada je „Cetinjski vjesnik“ prenio iz bečkog lista „Neue Freie Presse“ nagovještaj da će se Crna Gora proglasiti za kraljevinu. Ovaj bečki list, između ostalog, piše i sljedeće:
„Knjaz Crne Gore dospio je do dana proslave pedesetogodišnjice svoje vladavine. Njegova pojava, uspomena na njegova djela, ugled, koji je umio sebi da stekne u cijeloj Evropi, njegove srodničke veze sa vladarskim domovima, i naposljetku njegov glas u Slovenstvu – sve to pobuđuje pažnju prema Knjazu Nikoli. Knjaz, koji u oktobru navršava šezdeset i devetu godinu svoga života i u avgustu proslavlja pedesetogodišnjicu vladavine, proglasiće se, uz pristanak sila, za Kralja.“ Konstatuje se da je ova odluka logična i opravdana, jer knjaz Nikola, zbog svog ugleda i zasluga, ima pravo da uzme kraljevsko dostojanstvo. Ova njegova odluka je razumljiva i stoga što je on jedini nekrunisani slovenski vladar na Balkanu, koji uz to proslavlja rijedak jubilej. Za crnogorskog knjaza se kaže da je mudri političar i pjesnik, vješt diplomata i ratnik, dobar poznavalac ljudi i prilika, čuvar tradicije i tvorac evropskih ustanova, vladar koji je proslavio i uvećao svoju zemlju, neumorni pregalac na ekonomskom i prosvjetnom polju i, nadasve, „interesantna i markantna pojava“
Sve se ove ocjene podupiru Gledstonove riječi da nikada nije upoznao darovitijeg i znamenitijeg čovjeka od knjaza Nikole.
Nekoliko dana kasnije, u intervjuu za isti bečki list, knjaz Nikola je potvrdio da će proslavu pedesetogodišnjice svoje vladavine iskoristiti da prihvati titulu kralja. Obrazložio je i opravdanost tog čina, kazavši između ostalog:
„Neobaviještenost i zavist jesu oni nepouzdani izvori, iz kojih i u poneki organ velikog javnog mišljenja u Evropi dopre kakva sasvim netačna vijest u vezi sa proglasom moje zemlje za Kraljevinu. Crnogorska Kraljevina niti je izraz kakvih ambicija, niti djelo čije protekcije ili nepozvanog uticaja. Ona je odjek silne životne moći jednog hrabrog i valjanog naroda, koji se pokazao sposoban za napredak i jačanje i održavanje svoje države. Uzvišenje Crne Gore na stepen Kraljevine prirodna je pošljedica vjekovne slobode ove zemlje, njene prošlosti, njenih žrtava i priznanja koje je stekla kao pouzdan oslonac evropske prosvijećenosti na Balkanu. Mislim da ne bi bilo pravo, kad bi se to odlikovanje uskratilo narodu sa takvim vrlinama, i zemlji sa takvom prošlošću i takvim kulturnim zadatkom. Crna Gora, kao Kraljevina, računa na još jaču potporu od strane prosvijećenog evropskog javnog mišljenja, da bi sa još više volje i ljubavi uzela udjela u mirnom kulturnom radu“.
Do proglašenja Crne Gore za kraljevinu, a knjaza Nikole za kralja došlo je 15. avgusta 1910. godine (po starom kalendaru). Toga dana navršilo se pedeset godina od kada je knjaz Nikola stupio na crnogorski prijesto. Prijedlog da se knjaz Nikola proglasi za kralja, a Crna Gora za kraljevinu, formalno je podnesen Crnogorskoj narodnoj skupštini. Predsjednik Crnogorske skupštine je tom prilikom rekao:
„Gospodo i Braćo!
Na radosnom osvitku pedesetogodišnjice tako srećne i tako plodonosne Vladavine našega Uzvišenog Gospodara, koju vladavinu svaka crnogorska duša blagosilja, ja mislim da ću pogoditi želju cijeloga Narodnog Predstavništva predlogom, da zamolimo Uzvišenog Slavljenika, da povrati svojoj državi staro Kraljevsko dostojanstvo…“
Sličnu argumentaciju istorijske utemeljenosti ovog prijedloga, dao je i predsjednik Crnogorske vlade dr Lazar Tomanović:
„Gospodo Narodni Poslanici!
Patriotskom predlogu g. predsjednika Narodne Skupštine, koji ste vi pratili jednodušnim odobravanjem, i ja se pridružujem od strane Knjaževske Vlade, jer je već bilo vrijeme da Crna Gora zauzme na Balkanu mjesto, koje joj pripada, da ne ostane posljednja ona, koja je sačuvala posljednju iskru negdašnje slobode svih balkanskih naroda, otpočevši prva borbu „za krst časni i slobodu zlatnu“ i u njoj istrajavši kroz vjekove usamljena.
Tu slavu Crnoj Gori stekli su ovi Bogom podignuti njeni bedemi, njen narod, koji je napustio ravna polja i plodne njive, da ovdje slobodu uživa, a najviše njeni Gospodari, koji su ljubavlju i mudrošću narodom upravljali i s njim svako dobro i zlo dijelili; i zato Crna Gora ima pravo da uzme položaj u međunarodnoj zajednici kao ikoja druga Balkanska država.
Ako je Crna Gora izostala u unutrašnjem napretku, ona je poslije posljednjeg rata, koji je prekinuo ono vjekovno njeno stanje na ratnoj nozi, dovoljno dokaza dala, da je sposobna za kulturni život. Napredak Crne Gore po svim poljima narodnog i državnog života u ovaj cigli četvrt vijeka poslije velikog rata, pod mudrim i očinskim rukovođenjem našeg Uzvišenog Gospodara, tako se razvio, da je postala potpuno kulturnom državom, pored svega njegovanja njenog urođenog i neophodnog vojnog karaktera. I kao takva, Crna Gora uživa danas ugled u svijetu, uživa uvaženje i povjerenje svih velesila; uživa sve veću ljubav svoje vjekovne zaštitnice bratske nam Rusije.“
Sam kralj Nikola je u svom govoru obrazložio istorijsko pravo riječima:
„…Duboki su temelji ovoj obnovljenoj Kraljevini našoj. Oni silaze do nekadašnjih zetskih Kraljeva Vojislava, Mihaila i Bodina. Vrijeme je rušilo samo ono, što je nad zemljom bilo, ali što je izidano bilo u njoj i što je usađeno bilo u srcima slobodnih gorštaka ovih planina, to nijedan silnik, koji je na našu Otadžbinu nasrtao, nije mogao porušiti. Na tome dubokom temelju počeli smo mi zidati, i danas evo staroga Kraljevstva našeg opet da blista pod suncem nebeskim. Savili smo nad njim svod od blagoslova Božijeg i pribiramo narod svoj za dalje pregnuće na putu napretka i jačanja…“
Odluka knjaza Nikole da se proglasi za kralja dobila je punu podršku, tako da su novu vladarsku titulu priznale sve evropske države. To se manifestovalo čestitkama svih evropskih suverena i vlada, ličnim prisustvom izaslanika sa većine evropskih dvorova i dolaskom flota velikih sila u slobodne crnogorske vode.
Svečanosti povodom proslave pedesetogodišnjice vladavine kralja Nikole i „zlatne svadbe“ kraljevskog para uveličane su dolaskom visokih gostiju i predstavnika gotovo svih evropskih dvorova na Cetinje.
Kralju Nikoli su upućeni brojni izrazi poštovanja, odanosti, dobrih želja, zadivljenosti, prijateljstva, privrženosti od strane pojedinaca iz svih društvenih slojeva i skoro svih evropskih zemalja, od uzgajivača pčela, učenika, zanatlija, do istaknutih umjetnika, političara i predstavnika visokog plemstva. Bez obzira na svečarski karakter i prigodu ovih čestitki, u njima je uočljiva izražena crta čovjekoljublja, poštovanja i simpatija prema crnogorskom narodu, a prije svega prema ličnosti crnogorskog suverena.
Posebno mjesto, zbog svog značaja, imaju čestitke stranih dvorova i vlada koje su bile izraz zvaničnog prihvatanja novog međunarodnog statusa Crne Gore i njenog vladara. Njihovi potpisnici su bile najmarkantije figure tog vremena koje su zapaženim djelovanjem ostavile neizbrisiv trag u istoriji svojih naroda. Iako su pisane diplomatskim jezikom i intonacijom i u skladu sa tadašnjim diplomatskim manirima, u njima provijavaju izrazi duboke naklonosti i simpatija prema Crnoj Gori i kralju Nikoli I.
U kulturološkom smislu, čestitke prikazane na ovoj izložbi izuzetno su i raritetno dokumentarno svjedočanstvo o odnosu drugih zemalja, evropskih i svjetskih, prema Crnoj Gori u trenutku njene pune međunarodne afirmacije.
Zbog svog dokumentarnog značaja i autentičnosti one predstavljaju najsažetiji presjek o mjestu i ulozi Crne Gore krajem prve decenije XX vijeka.
Izložba je pripremljena povodom obilježavanja jubileja desetogodišnjice od obnove crnogorske državnosti.

Srđan Pejović