Ovakav stav komisije po pitanju arhivske građe Državne arhive, a koji je proslijeđen u zvaničnoj formi, osnažen je i zahtjevom dr. Tihomira Đorđevića, koji je po nalogu Ministra prosvjete od 16. januara 1926. godine, upućen, kao inspektor, da pregleda rad komisije koja je popisivala arhivu kralja Nikole. On je izvršio temeljit pregled rada komisije i sačinio detaljan izvještaj koji je dostavio Ministarstvu prosvjete, 28. februara 1926. godine . Izvještaj koji je Tihomira Đorđević sačinio prilikom svog bavljenja na Cetinju izuzetno je značajan za konačno rješenje statusa ranije projektovanog muzeja i njegovo konačno ustanovljavanje i organizovanje.
Ujedno, on predstavlja i jedno pošteno, naučno zalaganje za obezbjeđenje kulturne baštine Crne Gore. Što je najbitnije, i ovim izvještajem konstatovano je postojanje ogromne količine arhivske građe od istorijske vrijednosti, koja je pripadala nekadašnjoj Državnoj arhivi, a koja se nalazi neobezbijeđena i u stanju je propadanja. On u svom izvještaju kaže: “Ali raskopana arhiva Kralja Nikole ne čini svu arhivu Crne Gore. Iako mi to nije bilo stavljeno u dužnost (podvukao S.P), ja sam pregledao i svu drugu arhivsku građu koja se nalazi na Cetinju, jer sam smatrao da je potrebno i o njoj povesti računa… Na tavanu Doma slobode na Cetinju nalazi se ogromna gomila razbacanih, rasparenih, isprljanih i prašljivih akata. To su, koliko sam, na brzu ruku, na mrazu i u prašini, mogao videti, akta različitih ministarstava i nadleštava Crne Gore“. Ovdje je prilika da istaknemo da dr. Đorđević, kao i njegovi prethodnici, nije utvrdio količinu ove građe. Ono što jedino znamo je da je kasnije, Dušan Vuksan preuzeo do 10. novembra 1926. godine “najveći dio“ ove građe (42000 kilograma) . Koliko je ove građe upropašteno do tada, ne može se precizno utvrditi, jer jedino Vuko Dragović, u pomenutom tekstu, spominje približnu količinu koju je zatekao, prilikom svoje posjete Cetinju, a to je osam vagona (podvukao S.P). Kada uporedimo ovaj vremenski interval (približno godina dana) sa velikom razlikom u količini građe koju navode oba izvora, onda je potpuno jasno kako je rapidno propala arhivska građa Državne arhive. Zbog navedanih razloga, zalaganje Tihomira Đorđevića možemo smatrati spasom, u posljednji čas, ove izuzetno vrijedne arhivske građe.
Najvažnije u svemu ovome je što izvještaj Tihomira Đorđevića, sadrži i konkretan prijedlog Ministarstvu prosvjete “da izvolite stvoriti na Cetinju jedno nadleštvo, kome bi bila dužnost da sve arhive Crne Gore uredi, i dovede u stanje da se nauka njima može koristiti i da ih za sva vremena čuva“ . Ovaj prijedlog oslanja se na ranije pomenutu odluku Ministarskog savjeta o osnivanju Narodnog muzeja, iako je inovira i potpunije definiše u smislu određenja funkcionalne djelatnosti i organizacionog ustrojstva. Budući Narodni muzej treba da bude konstruisan iz tri odjeljenja – arhivskog, muzejskog i bibliotečkog, jer po ocjeni dr. Đorđevića postoji realna potreba da se pored arhiva ustanovi i muzej i biblioteka. Ipak, on smatra da bi postojanje tri samostalne ustanove bio luksuz, pa konkretizuje prijedlog, na gore rečeni način . Po ovom prijedlogu, što je najbitnije za nas, arhivskom odjeljenju treba da bude priključena građa bivše Državne arhive. Pitanje predviđenog i raspoloživog prostora je razmatrano i ocijenjeno je da Dvor ima dovoljno prostora za smještaj sva tri odjeljenja. Uz navedeno, Tihomir Đorđević, je posvetio pažnju i pitanju osoblja i, između ostalog predlaže: “da ni u kom slučaju ne bi trebalo postavljati personal Muzeja iz diletanata, (podvukao S. P) već ili iz ljudi koji razumiju arhivski i muzejski posao, ili iz onih koji su bar tri mjeseca proveli na radu u kojoj dobro uređenoj Arhivi i Muzeju“. Izvještaju Tihomira Đorđevića posvetili smo zasluženu pažnju, jer je njegov prijedlog najpresudnije uticao na vlasti da se riješi pitanje ustanove koja bi se bavila zaštitom kulturne baštine. Konačno, 7. septembra 1926. godine, Ministarstvo prosvjete donosi Pravila o uređenju državnog Muzeja na Cetinju.
Pravila imaju 15. članova, kojima se uređuje rad ove ustanove, a zavedena su pod brojem Pov. 3061. Ustanovljavanje ove institucije, samo za sebe, nije predstavljalo konačno rješenje svih problema, ali je predstavljalo zametak organizovane, stručne i institucionalne brige o kulturnoj baštini. Kako je vrijeme prolazilo, ova ustanova, odnosno ljudi koji su radili u njoj, spasili su sigurne propasti arhivsku građu Državne arhive Crne Gore.
Uvriježena shvatanja i odnos prema arhivskoj građi Državne arhive, koji je, od ranije, ispoljavan od strane nadležnih vlasti na Cetinju, nije se sam po sebi, promijenio po osnivanju muzeja. Tako vršioc dužnosti upravnika muzeja, Dušan Vuksan, ne može da preuzme arhivsku građu iz potkrovlja Doma slobode i smjesti je u muzej, gdje pripada, shodno rješenju Ministarstva prosvjete. Njegova namjera bila je osujećena od strane Upravitelja državnih dobara na Cetinju, (Uroša R. Markovića) koji nije dozvolio njeno preuzimanje. Tek na intervenciju ministra prosvjete, Miloša Tripunovića, od 8. septembra 1926. godine, kod nadležnog ministra finansija, uklonjena je i zadnja prepreka ka smještaju ove građe u muzej . Tek 10. novembra, veliki župan Džaković, predao je profesoru Vuksanu “dragocjenosti, arhivu i biblioteku pokojnog kralja Nikole“.