Dužnost nam je, da pokušamo, da razjasnimo prilično problematične okolnosti, koje su vezane za status koji je uživao najveći dio, sačuvane do tada, crnogorske arhive, u periodu od 1918. godine do osnivanja muzej. Nebriga vlasti, prevlađujuće neraspoloženje političara i državnika, samo su dio pozadine koja stoji iza odugovlačenja i oklijevanja za konačno rješenje ovog pitanja. Teško bi se racionalno mogli objasniti motivi za navedeno postupanje, ukoliko ne bismo izložili djelovanje i stav Srpske Kraljevske Akademije, po pitanju arhivske građe i onoga što se dešavalo sa njom. Na skupu predsjedništva SKA, održanom 3. 12. 1923. godine, razmatrane su, pod tačkom 12, i usvojene odluke istorijskog odbora, da se arhiva kralja Nikole prenese sa Cetinja u Beograd jer se imaju saznanja da se ona uništava i propada.
Poznato nam je da je Akademija pratila stanje arhiva na teritoriji kraljevine SHS, putem svojih povjerenika, o čemu su redovno raspravljala Akademijina tijela. Izvještaj o stanju arhiva u Crnoj Gori, upućenih Akademiji od strane povjerenika, nema. Izuzetak je referat Vladimira Ćorovića, koji je saopštio na zajedničkom skupu akademije filozofskih i društvenih nauka, o stanju arhivske građe u Kotoru, koja se nalazi u neredu i propadanju.
Sa druge strane, netačna je informacija da “arhiva kralja Nikole propada“ jer je ona, već tada, bila sređena, dokumenta numerisana, odložena u kutije (87) i smještena u prostorijama Dvora, pod ključem koji se nalazi kod Milovana Džakovića, velikog župana. Činjenica, da je dio ove arhive stradao od vlage, jer je bio zakopan, ne može potvrditi ovaj očigledni izgovor kojim se željela opravdati namjera o preseljenju arhive u Beograd.
Arhivska građa koja rapidno propada i uništava se, na istom mjestu – Cetinju, za uglednu naučnu instituciju ne postoji, ili je poistovjećuju sa otkopanim arhivom. I u jednom i u drugom slučaju radi se o očiglednoj zabludi ili nečem trećem.
Sljedeći korak na realizaciji namjera da se arhiv, prenese u Beograd, napravili su predsjednik i sekretar Akademije (Jovan Cvijić i Aleksandar Belić). Oni su potpisnici dopisa SKA koji je upućen Ministarstvu inostranih djela pod brojem 1276. od 3. 12. 1923. godine u kojem stoji : “Srpska Kraljevska Akademija nauka saznala je da se dokumenti iz arhive Kralja Nikole na Cetinju razvlače i time upropašćuju. Ceneći svu važnost ovih dokumenata za istoriju našeg naroda, Predsjedništvo Akademije na svome današnjem sastanku odlučilo je da se ova arhiva može sačuvati samo tako, ako se ona prenese u Beograd i smjesti u Državni Arhiv. Dostavljajući ovu odluku (podvukao S. P) Ministarstvu, Akademija ima čast zamiloti ga da izda potrebno naređenje da se arhiv Kralja Nikole prenese sa Cetinja i smjesti u Državni Arhiv“. Ova “odluka“ SKA proslijeđena je Ministarstvu prosvjete od strane Predsjednika ministarskog savjeta.
Iščekujući reakciju Ministarskog savjeta, na redovnoj godišnjoj skupštini SKA, koja je održana 6. marta 1924. godine, Aleksandar Belić, sekretar akademije, u svom izvještaju, ponovo je istakao namjere po pitanju arhiva kralja Nikole.
Između ostalog, u izvještaju stoji: “Preko svojih izaslanika dobila je izvještaj o stanju županijskih arhiva u Vojvodini i preduzela je korake kod g. Ministra unutrašnjih djela da se arhive čuvaju do donošenja arhivskih zakona. Isto je tako preduzela korake kod g. Ministra Vojnog da se vojne arhive u dubrovniku skupe na jedno mjesto i brižljivo čuvaju, a kod Ministra Inostranih djela da se arhiva kralja Nikole prenese sa Cetinja u Beograd“ . Znači, ugledna naučna institucija traži da se arhiva sa Cetinja prenese u Beograd, dok ostale treba čuvati ondje gdje se i nalaze.
Najzad, poslije par mjeseci, Ministarstvo prosvjete, dopisom strogo pov., br. 169. od 9. aprila 1924. godine, upoznaje kabinet predsjednika Ministarskog savjeta “…da je ono pokušalo da se arhiva pok. kralja Nikole prenese u Beograd i smjesti u Državni arhiv. Taj pokušaj naišao je na jak otpor od strane Crnogoraca. Počele su agitacije protiv Beograda koji “sve odnese“. Stoga je Ministarstvo odustalo od te namjere i riješilo da se u Dvoru na Cetinju osnuje: Muzej, Biblioteka, i Arhiv…“ . “Ministarstvo prosvjete smatra da za sada (podvukao S. P) ne treba ovo pšitanje pokretati iz političkih razloga“. Po prijemu navedenog rješenja Akademija, bolje reći njen sekretar, Aleksandar Belić, nije krio negodovanje. Dopisom br. 779. od 14. 06. 1924. godine, koji je upućen Ministarstvu inostranih djela, ponavlja se zahtjev o preuzimanju “na stalan revers“ onoga što bi “najdragocjenije bilo u toj arhivi“ . Smatramo da nema bolje ilustracije od citiranja ovih savremenih dokumenata o svemu onome što se ticalo Državne arhive Crne Gore. Konačno je, osnivanjem muzeja, zaustavljeno propadanje arhivske građe crnogorske države i naroda, iako je i kasnije, u dva navrata, pokušano sa preseljenjem dijela arhive, ovog puta od strane vojnih vlasti (1928. i 1936. godine).