“Ali arhiv, ah arhiv! Bogata riznica stvaralaštva minulih vjekova,
za mene je to sijedi idol,
koji me snagom magije privlači!“
Bilježeći ove riječi, Njegoš nas je sačuvao iskušenja da pokušamo opisati i objasniti njegov odnos prema arhivima i arhivskoj građi. Tražiti bolju ilustraciju ili sažetije geslo mimo navedenog citata, bilo bi neumjesno.
Uvriježeno je mišljenje da je njegovo interesovanje za arhive započelo prilikom posjete Arhivu Mletačke Republike u Veneciji, no to nije sasvim tačno.
Ovaj arhiv je posjetio istražujući dokumenta o Šćepanu Malom, o kojem se „na Cetinju nije našlo ništa do ovi listić od igumana Mrkojevića…“ U njemu otkriva bogatu dokumentarnu riznicu koja samo pobuđuje njegovu opčinjenost arhivima, jer se kao vrlo mlad, po povratku iz Herceg-Novog, na Cetinju upoznao sa crnogorskim arhivom i radom Narodne kancelarije koju je ustanovio Petar I. Već od tada potiče njegovo interesovanje za arhive, koje je tokom vremena prerastalo u divljenje. Uvidio je i značaj arhivskih dokumenata, kao i potrebu njihovog trajnog čuvanja i to neposrednim iskustvom, na vlastitoj koži. U tom kontekstu, on je prve poduke o značaju pojedinačnog dokumenta dobio kada je dovedena u pitanje regularnost njegovog izbora za nasljednika Petra I.
Naime, Njegoš nije mogao ruskom vicekonzulu u Dubrovniku Jeremiji Gagiću poslati dokument, kojim crnogorski glavari potvrđuju da su ga izabrali za nasljednika Petra I „jer ga je Simo (Milutinović) naš ponio kad je pošâ na Stanjeviće i tamo ga je stopio „.
Poučen neposrednim iskustvom i shvatajući neophodnost reformi u Crnoj Gori, Njegoš je tokom cijele svoje vladavine posvećivao pažnju očuvanju arhivske građe minulih epoha i organizaciji arhivskog poslovanja u okviru ustanovljenih organa vlasti, prvenstveno Senata. Starao se da se cjelokupna arhivska građa valjano smjesti i sačuva, iako se za to nijesu uvijek mogli obezbijediti optimalni uslovi.
U Njegoševo doba značajno se unapređuje kancelarijsko poslovanje u okviru Senata, kao i čuvanje dokumentacije. Uveo je „Ishodjajšči žurnal“, knjigu u koju su unošene kopije zvanične državne prepiske. Pored ove knjige, još od 1837. godine, vodi se Protokol Senata, sve do 1873. godine. Pominju se još i Protokol kriminalni i Knjiga umira.
Starajući se o staroj crnogorskoj arhivi, koja je bila smještena u nepovoljnim uslovima u Cetinjskom manastiru, on je 1834. godine naredio da se ona pretrese i pregleda. Tom prilikom je, po kazivanju narodnog sekretara Milakovića, probrao najvrjednija dokumenta i zadržao ih na čuvanje kod sebe. Milakoviću je predao na čuvanje drugi dio te dokumentacije, dok je najmanje vrijedni dio arhiva odložen, na isti način kao i do tada, u manastiru.
Upravo ovaj događaj, nešto kasnije, navodi Milorad Medaković kao ilustraciju za neshvatljivu nebrigu i propadanje arhiva, koje pripisuje Njegošu. Ovakve tvrdnje, koje je Medaković iznio u svojoj polemici sa Matijom Banom, u suprotnosti su sa činjenicama, a i nauka je razriješila ovo pitanje nepovoljno po njega. Sam Medaković, bez obzira na motive, nije bio najpodesnija ličnost koja bi izrazila zabrinutost stanjem crnogorske arhive „kada se zna kako je Medaković postupao prema arhivskoj građi, koja se čuva na Cetinju…“ Pored toga, tu istu (uništenu) građu Medaković je koristio za svoju „Povjesnicu crnogorsku“, deset godina poslije opisanog događaja. Poznato je da mu Njegoš, po Medakovićevom odlasku sa Cetinja, šalje dokumenta za pomenutu istoriju, sa najboljom namjerom da bude cjelovitija i na izvorima utemeljena. On ta dokumenta nikad nije vratio. Sa svoje strane, Njegošev postupak je bio u duhu ličnih shvatanja o značaju arhivske građe kao izvora za nauku. U predgovoru svog djela Lažni car Šćepan Mali, on afirmiše vrijednost arhivske građe u odnosu na narodno predanje. U svijetlu ovih činjenica, Njegošev postupak i namjera su opravdani, jer je u još nekoliko navrata postupio na sličan način sa arhivskom građom, ne sluteći da će dokumenta nepovratno nestati, odnosno da neće biti vraćena.
Tako je, ruskom dvorskom savjetniku Aleksandru Rojcu, koji je krajem maja 1832. godine boravio na Cetinju, dozvolio da odnese sva dokumenta koja su ga „interesovala… i koja su se odnosila na Crnu Goru…“. Vuku Stefanoviću Karadžiću poklonio je u dva navrata, 1834. i 1841. godine, mnoga važna dokumenta o Crnoj Gori, a i profesoru Andreji Kuharskome je dao određena dokumenta.
Spomenuti primjeri, sami za sebe, nijesu svjedočanstvo da Njegoš nije čuvao arhivsku građu niti, pak, znao njen značaj; naprotiv, čuvao je i prokupljao u skladu sa mogućnostima i u svakoj prilici. „Ako je, dakle, ikakav ovakovi dokument pretekao i pri vladici zaostao i njemu u ruke došao, ili za njega čuo da se negde kao lijek ili bijela vrana nalazi, on ga je makar kako nabavio i čuvao“. Činjenica je da, u nedostatku ustanovljenih pravila, nije imao predrasuda prema načinu i uslovima njenog korišćenja, pa je bezrezervno stavljao na raspolaganje. Bolje reći da je sa neskrivenim nestrpljenjem želio da se ona objavi i samo zbog toga je, bez ikakvih uslova, omogućavao njeno odnošenje, kako bi bila na pravi način korišćena. Bio je potpuno svjestan da je izuzetno teško obezbijediti fizički integritet za svu arhivsku građu u tako složenim uslovima, pa je njegovo nestrpljenje i užurbanost, kako bi se ona objavila kad je to moguće, potpuno shvatljivo. Ako tome dodamo, da mu je bilo poznato da je objavljivanje dokumenata vid njihove zaštite, onda ne čudi što je pred svoju smrt, otpremio za Beogradsku biblioteku značajan dio dokumenata i starih rukopisnih knjiga vjerujući „da će se onamo najvjernije čuvati i ondašnjem učenom društvu na nekom korist služiti.“
Sa druge strane, brojniji su primjeri odnošenja značajnih dokumenata o prošlosti Crne Gore mimo Njegoševog znanja i odobrenja. Dobar dio „izvanjaca“ koji su boravili na Cetinju nije propuštao priliku da odnese sa sobom ono što bi im došlo do ruke. Tako je Simeon Orlović, sekretar Petra I, odnio sa sobom 200 vrijednih dokumenata kada je prebjegao u Austriju. Sima Milutinović je kao sekretar takođe razvlačio i uništavao dokumenta. U doba knjaza Danila, vraćena su posredstvom ruskog konzula u Dubrovniku Jeremije Gagića pisma J. Kovaljevskog zajedno sa dokumentima crnogorske arhive „koje črez sekretara Milakovića ponešene bjehu“. I nekadašnji crnogorski guvernadur Vuko Radonjić odnio je sa Cetinja dio crnogorskog arhiva kada je prognan. Interesantno da su i Njegoševa književna djela, odnosno njihovi odlomci pronalaženi u inostranstvu. U biblioteci Matice srpske u Novom Sadu svojevremeno je pronađen jedan list sa stihovima iz djela Lažni car Šćepan Mali koje je Njegoš svojeručno ispisao. Rukopis pjesme Petra II Pozdrav rodu iz Beča 1847. g. nalazi se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, gdje je dospio iz zaoštavštine Ljubomira Nenadovića. Prepjev Petra II Prvog pjevanja Ilijade štampao je A. Gavrilović 1899. u „Godišnjici N. Čupića“ prema autografu koji se nalazio u Narodnoj biblioteci u Beogradu.
Kada imamo u vidu navedene primjere otuđenja naše kulturne baštine, onda se mogu jasnije sagledati i motivi za pisanja i stavove poput Medakovićevog. U tom svijetlu i pisanje Vuka Vrčevića o spašavanju arhivalija koje su Crnogorci „u ratna vremena za fišeke upotrebljavali…“ možemo smatrati „lozinkom“ kojom se nekritički opravdavalo otuđenje dokumentarne baštine.
Za period Petra II je značajno da je, pored izuzetnog interesovanja za arhive i stara dokumenta koje je i sam prikupljao u zemlji i inostranstvu, preselio 1838. godine u Biljardu svu staru arhivu iz Cetinjskog manastira. Ovo je veoma značajan podatak, zbog toga što se radi o primjeru jedne specifične autohtone sekularizacije. Naime, poznato je da je tekovina Francuske buržoaske revolucije i „čovjekovo pravo na arhivalije“, ili pravo nauke na svoje izvore, što znači da arhivi gube karakter zatvorenog, tajnog, feudalnog sredstva za čuvanje dokumentacije, posjeda i vlasti. U ovom slučaju značajno je to što duhovni poglavar čini prvi korak ka prenošenju sačuvane arhivske dokumentacije u svjetovnu nadležnost i staranje.
Pored svega, može se konstatovati da je u Njegoševo doba relativno uspješno vođena briga o sređivanju i čuvanju arhivalija. Zbog toga možemo prihvatiti mišljenje da je dokumentacija iz ovog perioda u kontinuitetu sa poretkom arhivskog fonda Petra I, te da se na taj poredak oslanjalo i administrativno poslovanje u doba knjaza Danila. Najbolji dokaz za to je sačuvana arhivska građa Crnogorskog senata, koja se dijelom nalazi u Državnom arhivu Crne Gore, dok se veći dio čuva u Arhivsko-bibliotečkom odjeljenju Narodnog muzeja Crne Gore.
Takođe u znatnoj mjeri je sačuvana Njegoševa prepiska, dokumentarno svjedočanstvo o pojmovima, pojavama, događajima, ličnostima i sl. koji su obilježili njegovu epohu.
Povodom stogodišnjice smrti, objavljena su Cjelokupna djela Petra II Petrovića Njegoša. U okviru ove edicije, objavljeno je 1778 Njegoševih pisama u 3 toma (7, 8 i 9). Pretežan dio ovih pisama čuva se u Arhivsko-bibliotečkom odjeljenju Narodnog muzeja na Cetinju. Vrijedni arhivski istraživač Jevto M. Milović je, počev od 1986. godine, objavio u četiri toma obimnu Njegoševu prepisku, najvećim dijelom iz Zadarskog arhiva – ukupno 2027 dokumenata. Zahvaljujući navedenim izdanjima, poznata Njegoševa prepiska je postala dostupna naučnoj i široj javnosti.
Povodom jubileja „200 godina od rođenja Njegoša“, Državni arhiv je zajedno sa Federalnim arhivskim agenstvom Ruske Federacije pripremilo izložbu „Dokumenta o Njegošu u crnogorskim i ruskim arhivima“. Naslov izložbe upućuje na izvore dokumenata a ne, kako bi se moglo pomisliti, na njihovu sveobuhvatnost. Ovom izložbom, kao naučno-popularnom formom, pokušalo se ukazati na zajednički značaj dokumenata za Crnu Goru i Rusiju, pa i na njihovu univerzalnu poruku.
Cilj izložbe je da ilustruje, a potom i dokumentuje, raznorodna interesovanja, djelatnosti, ideje, odnose Petra II Petrovića Njegoša u mjeri koliko to ova forma naučnog predstavljanja dozvoljava. Razumljivo je da ovakav presjek autentične dokumentacije o jednom svestranom duhu i njegovom djelovanju ne može pružiti sveobuhvatnu i cjelovitu sadržinsku strukturu.
Sama izložba, kao naučno-popularna forma, i pored obilja značajne građe, nije dozvoljavala širi izbor zbog načina njene prezentacije.
Imajući sve ovo na umu, Državni arhiv je nastojao da ovom i drugim prigodnim tematskim izložbama obilježi jedan od najznačajnijih datuma u crnogorskoj istoriji – dva vijeka od rođenja Petra II Petrovića Njegoša. Delikatan je bio zadatak da se Njegošev lik i djelo, izborom iz značajne i raznorodne dokumentarne osnove, uspješno predstavi ovim mozaikom pisanih svjedočanstava.
Na tom putu, bila nam je bliska jedna misao Alberta Ajnštajna, kojom nas je nadahnuo Miloš Milošević, izuzetni intelektualac i arhivista: „Najljepše što možemo da doživimo jeste ono tajanstveno. To je osnovno osjećanje koje stoji pri kolijevci prave umjetnosti i nauke. Ko ga ne pozna, ko ne može više da se čudi, ko ne može više da se divi, taj je, takoreći, mrtav i njegovo je oko ugaslo“.
